Neka počne ludilo

i sudac je trebo svirat kraj
idiotu nije pasalo da mi pobijedimo...
jbt sta ce vise, kakva nadoknada u pm...

u zadnjoj j*benoj sekundi zabili gol, gamad prokleta...

i kak ono nije bio gol, je*eni jedan metar!!!

zalede... sa zaledem u..........

da je Dudu bio s nama ti bi golovi bili GOLOVI i rijesili bi sve za vrijeme tekme, bez produzetaka i penala i sranja....

...
ja sam bila u soku jucer... pola sata smo jos sjedili u bircu... nismo imali snage ustati ni govoriti...

al bar smo dobro igrali... cijelu smo tekmu bili nadmocni... Olic, Rakitic, Modric... svi su, kao i uvijek dosad, igrali gotovo savrseno... ZASLUZILI SMO TU POBJEDU!... i u zadnjoj sekundi...

A jbg. to je nogomet.

Ham...nije baš da se slažem..igrali smo kriminalno....to definitivno nije bila naša igra...Modrić je bio katatsrofalan...kao kolektiv su bili užasni...imali su 100 prilika nisu nijednu iskoristili dok nije došla ona 101. tad je Klasnić zabio...sudac nije svirao kraj..Turci vidjeli jedinu priliku za gol u tih 120 minuta..zabili..i eto.. penali... ko da ih nikad nisu pucali...Pletikosa nije niš obranio...i adio mare...
Oni su plakali...ja sam plakala...
I eto...
da nije bio te zadnje minute...utakmica bi bila puka katastrofa...

Christiana Lee Wood je napisao/la:

Modrić je bio katatsrofalan

Na ovo moram reagirat, na osnovu čega kažeš da je najbolji hrvatski igrač jučer bio katastrofalan????!!!!!!!

Mislim helou... na osnovu čega...
Ni malo koncentracije...puno jurnjave, malo uspjeha...
On je najbolji hrvatski igrač..baš se zato i trebao iskazati..a ne gubiti lagane lopte...gledala sam utakmicu dva puta... zato kažem da je bio katastrofalan...

khm, modrić je cijelo vrijeme igrao dobro i zato nije pogodio penal jer je bio preumoran, a inače, on je turcima lopte krao sam tak, a olić, majku mu njegovu, fulao je valjda 10 prilika za debelo i još je stalno gubio loptu, to fakat od njega nisam očekivala...

Ja se još uvijek ne slažem za Modrića...
Nije dobro igrao..vi njega možete komentirati za druge utakmice..al u ovoj s Turskom je bio KOMA...al to ovisi koliko je ko promatrao...ja jesam promatrala...DVA puta...i ne može profesionalac biti umoran za penale...mislim može...ali onda više nije profesionalac i onda više nije najbolji hrvatski igrač...

khm, ajde da vidim bilo kojeg hrvatskog igrača koji toliko trči i toliko se trudi pa onda fula penal, ja mislim da nitko ne bi mogao nakon takve igre zabit gol, iako je penal, a što se tiče dva puta, ne nisu bila dva puta, ja sam pogledala cijelu tekmu 2 puta i olić je jedini u toj tekmi fulao više golova

Mislim da ovo sve govori:

Koktel praznine i ponosa

(Iz Bad Tatzmannsdorfa za Sportnet.hr Bernard Jurišić). Piljim u prazan medijski centar u selu koje ću uskoro napustiti. Prazan. Ne tužan, ne ljut, čak ni razočaran. Baš prazan. Umjesto škljocanja aparata, pripremanja kamera i laptopa, iščekivanja izbornika na redovitom dnevnom druženju, tišinu ovog baš dosadnog mjesta narušavaju tek djelatnici press centra. Prazne ormariće, premještaju stolice. Zatvaraju.

Prespavana noć možda stvari čini jasnijima, objektivnijima, razvidnijima. Nažalost, ne čini ih ništa lakšima. Tek nekoliko sati nakon što nas je bus dovukao u mjesto odakle ćemo danas ili sutra uglavnom svi pobjeći, glava je prazna, emocije gurnute negdje u stranu. Da je barem moći zaboraviti. Da je barem ono bila ružna noćna mora.

Dobro, ispali smo, ni prvi ni zadnji put. Ne boli to baš toliko neizdržljivo, koliko bole neke druge stvari. Ispali smo s Eurospkog prvenstva bez da smo izgubili utakmicu. Do trenutka dok pišem ovaj tekst, osvojili smo najviše bodova od svih reprezentacija koje su tu.

Uz Nizozemce i Španjolce igrali smo najatraktivniji i najučinkovitiji nogomet. Privukli smo milijune gledatelja diljem Europe, diljem svijeta, da nam stiskaju palčeve. Jednoj maloj Hrvatskoj, velikoj poput Beča. Poput tek pola Berlina. Poput Varšave. Poput kvarta u Istanbulu.

I kako sad ne biti patetičan? Kako ne zaplakati gledajući suze Ćorluke, Srne, Modrića? Kako ne udariti glavom o zid gledajući gdje smo mogli biti? Kako uopće gledati tu utakmicu između Nijemaca koje smo razbili i Turaka koje smo nadigrali, kako se bore za ulazak u finale Europskog prvenstva?

Malo znače tapšanja po leđima inozemnih kolega nakon utakmice. Malo znače sažaljavajući pogledi Austrijanaca jutros. Svima smo bili favoriti, svi su nam stiskali palčeve. Barem tako kažu i nemamo im razloga ne vjerovati. Mi smo osvojili srca, ali oni će osvojiti nešto drugo. Mi ćemo na Dan državnosti nazdraviti Domovini kod kuće, umjesto da svoje zastave i svoj ponos razvijemo u srcu Europe.

Utjeha? Ova će reprezentacija odigrati još puno velikih utakmica. Ova je reprezentacija tek na početku svog puta, ovi igrači još će godinama uveseljavati navijače zagrnute u crveno-bijele kvadratiće. Ovi će igrači još godinama tjerati inozemne novinare da nam se čude, a nogometne stručnjake da traže objašnjenje otkud toliko talenta na toliko malom mjestu. Ova će reprezentacija još godinama generirati hrvatski navijački ponos.

Što im zamjeriti? Tko je taj koji će imati obraza nakon ovakvih predstava, nakon ovoliko srca, ovoliko snage i autoriteta zamjeriti Biliću ili bilo kome od igrača što nisu otišli još dalje, do samog kraja? Hrvatska nogometna reprezentacija sa Slavenom Bilićem na čelu učinila je hrvatski narod ponosnim, a hrvatski nogomet većim, značajnijim, ugledni(ji)m.

Već smo imali plan. Engleze smo s Bilićem pobijedili dvaput, Nijemce i Talijane jednom. Ali samo zato što smo po jednom s njima i igrali. Jedne smo sanjali u polufinalu, druge u finalu. A onda - hrvatska fešta koja će trajati danima, tjednima, mjesecima. Imali smo pravo sanjati, jer su nam oni to omogućili. Učinili su nas dijelom te priče, te miješavine boja, zastava, nacija. Priče koju zaista treba osjetiti, vidjeti osobno.

Zbog Bilića i njegovih ratnika, ali i sjajnih navijača koji su oduševili Austriju i Europu, svi su se prema nama odnosili s poštovanjem. Svi su nas pitali za mišljenje, stiskali nam ruke, tražili objašnjenje. Nikad ni jedna druga grana osim nogometa, osim sporta, nije od Hrvatske napravila takvog "zmaja" od kojeg strahuju najveći i najbogatiji.

Kao što je Bilić već počeo poluđivati zbog svakodnevnih "padobranaca" iz neke druge zemlje koji po tisućiti put postavljaju trivijalna pitanja o ovoj ili onoj muzici, tako je i nama već postalo malo naporno svima objašnjavati zašto smo tako dobri. Ali samo malo. Zašto baš mi imamo Janicu, zašto je baš Goranov Wimbledon najemotivniji u povijesti. Zašto smo jedino mi mogli parirati Magicu, Jordanu, Birdu i ostalima. Kako to da baš mi najbolje na svijetu igramo rukomet i vaterpolo? Otkud nam toliko tenisača da uspijemo osvojiti Davis Cup. Kako stvaramo svjetske prvake u plivanju s "dva i pol" bazena u zemlji? Iz dana u dan. Sa svih strana svijeta.

U ovih 15 dana Hrvatska je doživjela toliko toga lijepoga, da to ni približno ne može izbrisati jedna pogreška i jedna sretna "bomba" Semiha Sentürka u posljednjoj minuti drugog produžetka. Teško je znati da si bolji, a da ne prolaziš dalje, ali to je život. Zauvijek će u almanasima s ovog Eura pisati da Hrvatsku nitko nije nadigrao, da Hrvatsku nitko nije pobijedio.

Nezahvalni i zavisni neka pričaju svoju priču. Ja ću samo reći HVALA VAM!. U svoje ime i u ime svih vas koji mislite isto. Svih vas koji ste se jutros na bilo kojem od svjetskih meridijana probudili u hrvatskom dresu emotivno prazni. Ali opet tako ponosni.


eto, to je to Koktel praznine i ponosa i da, to objašnjava sve

nije ona promašio jer je bio umoran (koji problemčić puknut loptu)
neko nervoza i napetost su tome krivi...to je psihički teško za izdržat!
Zavili smo gol,bili na konju,išli dalje,i onda nevjerica...primili smo gol ...oni su u glavi VEĆ bili pobjednici,i onda kad je ispala da se još malo trebaju borit za to,nisu mogli...

da...to je to...bi vidli christianu kak bi pucala...